Režija: Aleksandar Popovski

Prevodilac: Andy Jelčić
Dramaturg: Dubravko Mihanović
Scenograf: Aleksandar Popovski
Kostimografkinja:  Marita Ćopo
Autor muzike: Marjan Nećak
Autori videa: Lana Cavar i Timi Šarec
Saradnica za scenski govor: Ivana Buljan Legati
Dizajn svetla: Zdravko Stolnik
Asistentkinja scenografa: Nastja Miheljak
Asistentkinja kostimografkinje: Mia Popovska

Predstava traje 2 sata i 40 minuta, s pauzom.

Igraju:
Ričard, vojvoda od Glostera, kasniji kralj Ričard III: Ozren Grabarić
Džordž, vojvoda od Klarensa, njegov brat: Andrej Dojkić
Lord Hastings: Sven Šestak
Ledi Ana, udovica Edvarda, princa od Velsa: Martina Čvek
Kraljica Elizabeta, supruga kralja Edvarda IV : Dijana Vidušin
Lord Rivers, Elizabetin brat: Sven Medvešek
Vojvoda od Bakingama: Živko Anočić
Kraljica Margarita, udovica kralja Henrija VI: Bojana Gregorić Vejzović
Kralj Edvard IV: Hrvoje Klobučar
Vojvotkinja od Jorka, Ričardova, Edvardova i
Džordžova majka: Slavica Knežević
Ser Viljem Kejtsbi: Nikola Baće
Dvojica ubica: Ivan Grčić i Đorđe Kukuljica
Čistač: Filip Šovagović
Gospođa Šor:  Anica Kovačević

Inspicijentkinja: Ana Dulčić
Suflerka: Andrea Glad

Premijera: 15. decembra 2017.

To je Shakespeare koji govori o nama! Popovski oko Ričarda slaže jako ženske uloge, kraljice, sve odreda ogrezle u krvavu borbu za tron. Bojana Gregorić Vejzović kao kraljica Margareta ostvarila je jednu od svojih boljih uloga, a prate je u stopu: Dijana Vidušin, Slavica Knežević i Martina Čvek.

(Bojana Radović, Večernji list)

U komadu koji jasno asocira na savremene političke neprilike reditelj nije išao za izravnim osavremenjivanjem komada, već ga je povezao s današnjicom nekolicinom finih i efektnih kopči, poput kraja prvog dela u kojemu Filip Šovagović u ulozi čistača progovara iz gledališta, kao predstavnik javnosti i naroda. (…) Neopisivom lakoćom i doslednošću odigrao je (Ozren Grabarić) Ričardovu fizičku deformiranost, istovremeno odlično oblikujući njegove mentalne igre i karakterne promene – od očajnika preko okrutnika, lažnog prijatelja, zavodnika… do u trenu onemoćala i ostarela kralja na kraju. Sve promene dodatno je obogatio ironičnim komentarom u publiku koji je liku dao dozu duhovitosti, u isto nam ga vreme približivši i pretočivši u našeg savremenika.

(Igor Tretinjak, Vijenac)

Ovaj prevod, delo Andyja Jelčića, tečan je i nenametljiv, dovoljno raskošan da ponese genijalnu rečitost piščevu a opet, senzibilitetom, sintaksom i ritmom, nadaje se kao savremen idiom, onakav kakav je dakle i bio i Shakespeareov jezik njegovim savremenicima. Zato uz njega vreme prolazi brže, a možda ga je zato lakše i sažimati. (…) Aleksandar Popovski nije prvi put ovako suvereno režirao Shakespearea u Gavelli. Pre evo gotovo tačno deset godina postavio je "San letnje noći".

(Tomislav Čadež, Jutarnji list)

Šekspirov Ričard III  u kontekstu svoga doba

Andy Jelčić

Iako u stručnoj i istorijskoj literaturi postoje manja neslaganja oko pretpostavljene godine nastanka istorijske drame Ričard III, većina izvora smešta je u 1592., kada se Šekspir bližio 30. godini života. U današnje doba govorili bismo o mladom autoru, u ondašnje, kada se u proseku živelo kraće, a vrhunce stvaranja se dosezalo pre, to je već bilo doba njegove autorske zrelosti. Iako Ričarda danas nazivamo istorijskom dramom, postoje razlozi zašto je već u prvome izdanju iz 1597. nazvan tragedijom, poput Hamleta, Otela ili Makbeta.

Naime, bez obzira na istorijski predložak, mnogi elementi ove drame fikcionalne su naravi, posebno oni povezani s Ričardovim krvavim tragom do prestola. On nije ubio Edvarda, prvoga muža svoje supruge i nije odgovoran za smrt Henrija VI. Takođe nije ubio, odnosno dao ubiti, ni starijega brata Clarencea (onoga nesretnoga Georgea iz zloslutnoga proročanstva o "G"-u), nego je to učinio Edvard. Pravi Ričard nije ubio vlastitu suprugu, nego je ona umrla od tuberkuloze, a ne postoje ni čvrsti dokazi da je neposredno upleten u ubistvo ili nestanak mladih prinčeva iz Towera. Sve što se o tome zna može se svesti pod frazu često spominjanu u holivudskim kriminalističkim filmovima – circumstantial evidence. Ukratko, iako nipošto nije bio bezopasan ili lišen vladalačke ambicije, istorijski Ričard nije bio onako pravocrtno krvav kao Šekspirov.

Okupljanje i kretanje vojski u stvarnosti se nije odigralo onako kao u drami. Ričard i Richmond nisu se susreli na bojnome polju, pa stoga Richmond nije bio taj koji ga je ubio. Ni Ričardova nakaznost nije u stvarnosti bila ni izdaleka takva kao u drami. Svekoliko odstupanje od prirodnoga kanona kod njega se svodilo na malo, ponekad neprimetno, podignuto desno rame usled skolioze kičme.

Međutim, lik Ričarda kako ga prikazuje Šekspir, odnosno onakav kakvim on u drami opisuje samoga sebe u monolozima, potpuno odgovara piščevom vršnjaku i savremeniku Robertu Cecilu, uticajnome političaru i moćniku Šekspirovog doba. On je bio grbav i imao mnogo jače izraženu skoliozu od stvarnoga Ričarda, dok mu je ruka bila "osušena" upravo na način kako to ističe lik Ričarda u drami. Roberta Cecila istorija opisuje kao "kontroverznoga", odnosno onako kako današnje dnevne novine označavaju političare i uspešne poslovne ljude čije pojedine, u pravilu ključne, stepenice uspona prekriva magla odnosno mrak, a i ono što je vidljivo često je moralno upitno. S obzirom da autor svoga Ričarda očito više shvata kao glosu, a manje kao istorijsku rekonstrukciju, ništa nas ne sprečava da u savremenome svetu potražimo vlastitoga Ričarda.

Nije zabilježeno je li Ričard III  ikada izveden za Šekspirova života; možda nije upravo iz dnevnopolitičkih razloga. Prvo pouzdano utvrđeno izvođenje dogodilo se 1633., otprilike dvadeset godina nakon smrti Roberta Cecila, a i samoga Šekspira, koji ga je nadživeo za svega četiri godine. Upravo te godine Galileo Galilei osuđen je u Rimu zbog jeresi, u Evropi besni Tridesetogodišnji rat, a na Dalekome istoku lokalni sukob iz doba nastanka Ričarda III , onaj između Koreje i Japana, zamenjuju kolonijalni sukobi Holanđana sa Kinom. Postavljaju se temelji funkcionisanja savremenoga sveta.

Dramaturška beleška uz Ričarda III

Dubravko Mihanović

Ričard III, nakon Hamleta, obimom je najveća drama u Shakespeareovom kanonu. Kad nam je stigao novi, za ovu priliku naručeni prevod Andyja Jelčića, tekst je imao 147 stranica, što je po grubim procenama materijal čije bi izvođenje trajalo oko pet sati, verovatno i duže, sa popisom od šezdesetak likova uključenih u radnju, ne računamo li bezimene stražare, vojnike, gospodu, lordove, građane... Razvedenost ove po nekim klasifikacijama istorijske drame (istorije), a po nekima tragedije, prati i gustoća odnosa. Kako piše Milan Bogdanović u pogovoru starijeg prevoda Ričarda: "Kako u Kralju Ričardu Trećem ima vrlo mnogo istorijskih aluzija i reminiscencija iz prošlih vremena, potrebno je, da čitalac poznaje barem glavne crte engleske istorije onoga doba, posebno tzv. borbu između crvene i bele ruže.^[1]" Ko-je-kome-šta u toj delom stvarnoj, a delom izmaštanoj spirali veza i odnosa zaista nije lako "pohvatati", pogotovo gledaocima koji nemaju sugerisano istorijsko predznanje i kontekst, kao ni mogućnost ponavljanja ili vraćanja unazad, nego plove zajedno sa strukturom predstave.

Iz Shakespeareovog teksta stoga smo destilirali ono bez čega nismo hteli ispričati ovu priču i gotovo da nema scene u kojoj nije došlo do sažimanja, stvaranja elipsi, pretapanja, ali ne kako bismo dekonstruirali, komentirali ili "izneveravali", nego upravo suprotno, kako bismo obuhvatili, primakli se.

U epicentru Ričarda III, naravno, naslovni je lik – vojvoda od Gloucestera, kasniji kralj, čovek "lišen lepoga sklada", "nezgotovljen", "sakat", "izobličen", koji je, "kad ne može ljubavnik biti" "čvrsto odlučio da zločinac bude"^[2]. Uvodni Ričardov monolog sigurno je jedan od najpoznatijih delova ne samo ove drame, a s njim smo već na samom otvaranju raskošnog narativa uhvaćeni u piščevu zamku: pozvani smo na putovanje s beskompromisnim manipulatorom i ubojicom. Možda bismo i odbili taj poziv, ali Ričardova (auto)refleksija proviruje iza površine zbivanja, dramska akcija gonjena je njegovim delovanjem, on planira i predviđa, usmerava i menja, pa smo poput likova drame nošeni tom silom, čiji je stvaralac nalik zlom demiurgu spremnom čak i uništiti svet samo da bi njime zavladao. A svet Ričarda III. taman je, makabričan, klaustrofobičan, zverinji, ali i pun, slojevit, angažovan, dinamičan. Čovek je čoveku tu ponajprije vuk, a tek potom brat i sin, prijatelj i ljubavnik, podanik i vladar. Rečima Jana Kotta: "Shakespeare nije imao iluzija."^[3] Dvorske zavere, politička trgovina, spletke i intrige, oblikuju zaplet kroz koji smo se pokušali kretati kao kroz triler, zaustavljajući mu se u dramskim vrhuncima. U toj noirovskoj mreži pored "nazubljenih" muških likova, što je s obzirom na ratne i poratne prilike očekivano, i četiri su izuzetne žene: lady Ana, kraljica Elizabeta, kraljica Margareta i vojvotkinja od Yorka. Neki od njihovih prizora čine emotivno središte Ričarda, a susret Ričarda i Elizabete u četvrtom činu jedna je od najpotresnijih scena u Shakespeareovom opusu, s unutrašnjim nabojem koji se na trenutke čini neizdrživim. "Što god je učinjeno ne može se vratit': / Ponekad su ljudski postupci nesmotreni"^[4], lakonski će u toj slici reći Ričard nakon svega što je napravio bližnjima. No jasno je: putovanje na koje se otisnuo vodi u "srce tame", razaranju mora doći kraj. "Krvavo živiš i krvav će ti biti kraj."^[5], reći će Vojvotkinja od Yorka, Rikardova, Edvardova i Georgeova majka, svome sinu na rastanku. Kao i u svojim Sonetima, Shakespeare i ovde "bolje govori o boli nego o užitku", "čini se da bolje razumije strast, nego ljubav". "Suočeni s provalijom koja fascinira, mi mislimo na rubu i tražimo čvrst oslonac, okvir kroz koji bismo sagledali sebe."^[6]

Biti s ovom dramom – iako je na trenutke nalik Georgeovom snu utopljenika, prepunom "strašnih prizora" i "ljudi što glođu ih ribe" – obogaćujuće je iskustvo. Izroniti iz nje, oslobađajuće je.

O reditelju

Aleksandar Popovski rođen je 1969. godine u Skopju, Makedonija. Na Univerzitetu "Sv. Kiril i Metodije" diplomirao je pozorišnu i filmsku režiju.

U pozorištu prvi put režira 1992., tekst Dejana Dukovskog Div i sedam patuljaka. Slede režije Lorce, Popovskog i Mitrevskog, Harmsa, Koltèsa, Stefanovskog, Vencelja i Popovskog po Cervantesu, Stokera, Čehova, Büchnera, Shakespearea, Biljane Srbljanović, McDonagha, Molièrea, Ane Lasić, Slavka Gruma, Voltairea, Milene Marković, Strindberga, Hamptona, Bulgakova, Majakovskog, Vojnovića, Sternheima, Viana, Brechta, Švarca, Greiga, Gazvode, Dorsta... Popovski je do danas postavio predstave na scenama u Makedoniji, Danskoj, Srbiji, Sloveniji, Italiji, Švedskoj, Grčkoj, Austriji, Turskoj. Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja za svoj rad, od kojih izdvajamo tri Sterijine nagrade, nagradu "Ardalion", nagradu "Zlatni smeh", tursku nacionalnu nagradu „Afife Jale“, nagradu na slovenskim Danima komedije...

Ričard III četvrta je režija Aleksandra Popovskog u kazalištu "Gavella", nakon Shakespeareovog Sna letnje noći (2007.), kako je zapisano - "jedne od najigranijih i najnagrađivanijih predstava u istoriji ovoga pozorišta", Ibsenovog Peera Gynta (2010.) te Anouilhove Antigone (2012.). Osim Sna letnje noći (koji je nakon pozorišta "Gavella" postavljen i u Gradskom pozorištu Istanbul), od Shakespeareovih je naslova Popovski dosad postavio Buru (Turski teatar Skopje), Hamleta (Universität für Musik und Darstelendekunst, Graz te Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd) i Na Tri kralja (Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu).

Sa svojim filmovima Popovski je učestvovao na festivalima u Stockholmu, Barceloni, Puerto Ricu, San Franciscu, Dresdenu, Zürichu, Calcutti, Beogradu, Palm Beachu, Palm Springsu, Cotbusu, Tromsu, Ljubljani, Sarajevu, Celju, Milanu, Stuttgartu ... nagrađen je na festivalima u Helsinkiju, New Yorku, Bruxellesu, Rimu ...

Gradsko dramsko kazalište GAVELLA

29. maja 1953. godine, grupa mladih glumaca i reditelja, uglavnom "pobunjenika" iz Hrvatskog narodnog kazališta, na čijem je čelu, kao "primus inter pares", bio doktor Branko Gavella, preuzela je zgradu "Malog kazališta" u Frankopanskoj 10 i osnovala je Zagrebačko dramsko kazalište. Zbog obnove prostora prva je predstava izvedena na gostovanju u Subotici, a naše je kazalište gledaocima otvorilo svoja vrata 30. oktobra 1954., s predstavom "Golgota" Miroslava Krleže, u režiji Branka Gavelle. Kroz više od pola veka trajanja i dosad preko 300 izvedenih premijera, teatar u Frankopanskoj izrastao je u jednu od najcenjenih i najpostojanijih pozorišnih kuća u Zagrebu i Hrvatskoj. 1970. ime mu je promenjeno u Dramsko kazalište "Gavella", kojem je kasnije dodano i "gradsko", pa se danas nalazimo u Gradskom dramskom kazalištu "Gavella".

[1] W. Shakespeare, Rikard III.; Matica hrvatska, Zagreb, 1951.

[2] W. Shakespeare, Kralj Rikard III.; prevoditelj: Andy Jelčić
[3] Jan Kott, Oluja, ili ponavljanje; Nakladni zavod MH, Zagreb, 1979.
[4] Kao i 2.
[5] Kao i 2.
[6] Ivan Lupić, Shakespeare između izvedbe i knjige; Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2010.