MAKBET

Subota, 16. oktobar u 20.00 Srpsko narodno pozorište, Novi Sad

Sardegna teatro / Compagnia Teatropersona (Italija)

Macbettu
MAKBET
Režija: Alessandro Serra

Igraju:
Alessandro Burzotta / Alesandro Burcota
Giovanni Carroni / Đovani Karoni
Felice Montervino / Feliče Montervino
Andrea Bartolomeo / Andrea Bartolomeo
Fulvio Accogli / Fulvio Akolji
Stefano Mereu / Stefano Mereu
Maurizio Giordo / Mauricio Đordo
Andrea Aarroni / Andrea Karoni

Trajanje: 1h 30'

Prevod na sardinski: Đovani Karoni
Savetnik za scenski pokret: Kjara Mikelini
Režija, scenografija, svetlo, kostimi: Alesandro Sera
Kompozicije Zvučnog kamenja Pinuča Šole: Marčelino Garau
Produkcija: Sardegna Teatro
U saradnji sa Compagnia Teatropersona

Uz podršku: Fondacija „Pinučo Šola” i Cedac Circuito Regionale Sardegna

Macbettu je dobitnik nagrade Premio Ubu – najbolja italijanska pozorišna produkcija 2017. godine.

Šekspirov Makbet prožet drevnim tradicijama Sardinije, izveden na sardinskom jeziku i, prema elizabetanskoj tradiciji – u izvođenju muškog glumačkog ansambla.

Moćno fizičko pozorište koje je osmislio i režirao Alesandro Sera donelo mu je međunarodnu reputaciju.

Ideja je nastala tokom Serinog fotografisanja karnevala u regiji Barbađa na Sardiniji.

Tmurni zvuci kravljih zvona i drevnih instrumenata, životinjska koža, rogovi, pluta. Moć gesta i glasa, srodstvo sa Dionisom i istovremeno neverovatna jasnoća plesa i pojanja. Natmurene maske i krv, crveno vino, sile prirode koje je čovek pripitomio. Ali ponajviše mračna zima.

Iznenađuje broj analogija između Šekspirovog remek-dela i raznovrsnosti maski Sardinije. Sardinski jezik ne ograničava stvaranje, ali pretvara u pojanje ono što bi na italijanskom moglo ostati samo književnost.

Prazan prostor za igru, oživljen telima glumaca koji stvaraju scene i dočaravaju prisutnost. Kamenje, zemlja, gvožđe, krv, ratnički pokreti, ostaci drevne Nuragičke civilizacije. Materija koja ne prenosi značenje nego iskonske sile koje deluju na onoga ko ih upija.

Predstava Macbettu je gostovala širom sveta – Barbikan centar London, Hong Kong festival, Sibiu festival, Platonov festival Rusija, Festval svetskog kazališta Zagreb ...

Italijanski kritičari  proglasili su Macbettu najboljom predstavom u 2017. godini - dobitnik je najznačanije italijanske nagrade u oblasti izvođačkih umetnosti, svojevrsnog Oskara italijanskog teatra - The Premio Ubu Award 2017.

 

Odlomci iz kritika:

„Kao sa slike / Predstava zrači sardinijskom muškom energijom, njen metalni sklop odjekuje izbezumljenim glasovima, a pejzaži su poput grubih, lepih slika ... Makbetova preciznost je najviša moća. Maštovito je ... Makbet stvara prelepe slike na sceni ” (Četiri zvezdice)

Anu Ala-Korpela, Aamulehti Newspaper (Finska)

 

„Makbet se ne zasniva samo na dijalogu, jer vizuelnost i izraz pokreta igraju podjednako važnu ulogu u celini. To je kompletno umetničko delo Alesandra Sere koje gledaocu nudi veličanstvene vizije od kojih zastaje dah.“

Ani Sari, Keskipohjanmaa Newspaper (Finska)

„Veoma zanimljiva Serina režija koja pretače Šekspirovu tragediju u sardinijsku tragediju, stvarajući ikonografiju inspirisanu tradicijom Sardinije. Iznad svega je zanimljiva jer nije u pitanju predstava kojoj je namera podrivanje Šekspira. Naprotiv, rigorozna je i poštuje original. Režija nas podseća na izvesna drevna osećanja, neku vrstu iskonske prirode Zla, sugestivno i vizuelno“.
Ana Bandetini, La Repubblica

„Slike predstave poseduju nasilnu, arhaičnu moć, istovremeno lepu i strašnu, a sardinski jezik (meni i drugima nerazumljiv) otvara zvučnu panoramu koja nije ništa manje surova niti fascinantna od one vidljive. Ali, neverovatno, ono što ove mračne elemente spaja je podzemna ironija, htonička i gotička urnebesnost koja, bar jednom, ne opstruira dramu, već je kroz komediju kroti i uzdiže. Natprirodni element koji prožima tragediju je teren na kome se mogu susresti sardinski ritual i duhovi Šekspira, pretvarajući maske jedne tradicije u ogledalo u kome se mogu posmatrati likovi druge. Rezultat je moćna i mračna predstava koja fascinira svojom mračnošću i iznenađuje eksplozijama kvazikomičnosti.“
Gracijano Gracijani, Minima&Moralia

„Očaravajuće, vizionarski i apokaliptično. Poput mita. Ima evokativnu moć kao i savremeni osećaj za tragično, podseća na ratove koji su se svakodnevno prikazivali na malim televizijskim ekranima, sa teretom tuge i tragedije.“
Valter Porčeda, La Nuova Sardegna

„Sera je uspeo da stvori magičan i originalan most između dve dijametralno suprotne planete: Barbađa i srednjovekovne Škotske. Sirov i arhaičan svet pastoralne Sardinije ogrće šekspirovske junake svojim običajima i tradicijom, tikovima i glasovima. Scenografski izbori su veoma lepi, suštinski i totemski, svetlosni kontrasti i odlična glumačka ekipa: u potpunosti muški ansambl, kao u elizabetanskoj epohi. Zaista majstorske scene izbezumljenih veštica, otkačenih izaslanika zla: nikada se niko nije toliko smejao tokom šekspirove tragedije.“
Mikele Vejs, La Stampa

MAKBET. VIZIONARNI I AKUSTIČKI RAD

Šta god da je duboko voli da se maskira
Fridrih Niče

Ideja za predstavu Makbet nastala je u februaru 2006. godine tokom snimanja dokumentarnih fotografija sardinskih karnevala.

Sumorni zvuci koje proizvode kravlja zvona i drevni zvučni predmeti, životinjske kože, rogovi i pluta.
Natmurene maske i krv, crveno vino, sile prirode koje je čovek pripitomio. Ali ponajviše mračna zima.

Sličnosti između Sardinije i Škotske su iznenađujuće, kao i Šekspirovo remekdelo i sardinijski karnevalski likovi i maske.
Jedna slika iznad svega, popodne u kojem su Mamutoni prolazili ulicama Mamojade. U daljini sam čuo drevni ritam, neizbežnu silu prirode koja će u isto vreme udarati nemilosrdno, mirno i neobuzdano: šuma se približavala. Malo dete koje je nosilo masku Issohadores podsetilo me je na krunisano dete koje proriče da Makbet neće biti poražen sve dok ne vidi Birnamsku šumu kako se kreće prema dvorcu ... marš Mamutona.

Nekoliko dana kasnije učinilo mi se da sam prepoznao Banka i Makbeta u likovima dva deteta koja su neustrašivo ispitivala svoje sudbine u objektivu mog fotoaparata.

A potom veštice, „atitadore“ sa karnevala u Bozi; muškarci obučeni kao starice u žalosti moleći publiku za unu tikkirigheddu de latte (kap mleka) između povika i sardonskog smeha praćenog opscenim seksualnim insinuacijama.

Kao i u Kurosavinom filmu „Krvavi presto“ gde se tri veštice pretvaraju u jednu sablasnu i bledu Parku na kolovratu, tri sudbine koje Makbetu tkaju sudbinu sublimirane su u masku Filonzane, tajanstvene i zastrašujuće starice.

Za nedelju dana fotografisanja, nisam mogao da prestanem da razmišljam o mogućnosti prevođenja Makbeta na sardinski, i, u skladu sa klasičnom elizabetinskom tradicijom, da ga prikažem koristeći samo muške glumce. Isti ljudi koji su me impresionirali snagom svojih gestova i glasova, imali su samopouzdanje Dionisa, a istovremeno i sposobnost da izvode tradicionalne plesove i pesme sa izuzetnom preciznošću.

Osim folklorističkih aspekata, kostimi, maske, predmeti, zvuci i pesme bez sumnje su bili savršeno sredstvo za iskazivanje te tragične sudbine.
Sardinijski karnevali su utkani duboko u predstavu, postali su bogat izvor za korisne savete, naznake u vezi sa postavljanjem, stvarajući prostor za recipročnu kontaminaciju, gde je svaki pojednostavljeni prikaz drame suspendovan ustupajući mesto nečemu fundamentalnijem: otkrivanju tragičnih arhetipova koji prevladavaju u Šekspirovim likovima, kao i figure koje oživljavaju na karnevalima, a možda i kod gledalaca.

Tokom proba, glumci su iskusili sve ove elemente, kasnije delom eliminisane. Ostaju figure kao delikatne školjke u koje se ulivaju duše likova i njihove emocije svaki put kada se nađu na sceni, suptilni tragovi, poput senke aure.

Sve je natopljeno krvlju, ali ni kap nije prolivena.

Zaglušujuću buku stotine kravljih zvona zamenjuje prigušeni zvuk ovaca koje pasu u noći. Veštice počinju da plešu ballu tundu pre nego što se bace u vrtlog i nestanu. Maske su se rastvorile u kultna lica glumaca, kasnije postajući kora od plute gde čvorovi izgledaju kao oči koje nas gledaju. To su ratne poruge.

Prepravljajući tekst, eliminisao sam sve ženske uloge i izgleda da priča nije pretrpela duboku traumu. Kondenzovao sam sve žene u jednu boginju - majku, nosioca smrti: Lejdi Makbet. Viša i snažnija od muškaraca, baš kao i jedan od najstarijih prikaza u Ozieriju, vitak, apstraktan i transcendentan: 4000 godina star lik žene.

 

Jezik

Na sardinskom jeziku reč je upravo ono što znači
Mikelanđelo Pira

Makbet je delo vizionarske prirode koje predstavlja snažno telesno prisustvo i fizičke radnje, ali je pre svega akustično delo kao moć svog jezika i zvukova.
Za mene je sardinski uvek bio jezik koji se govori u Luli i Bitiju, rodnim gradovima mog dede i bake.
Makbet govori jezikom moga oca.
To je jezik koji sam čuo kao dete i činilo se da potiče iz utrobe zemlje.

Zvao me deda, Cor’e manneddu! (Dedino srce)

On bi mi čitao Bibliju na sardinskom jeziku kao da ne može da se moli na stranom jeziku, italijanskom. Manje od 10% domaćih Italijana govorilo je sardinski krajem 19. veka.
Paul Celan je jednom rekao: Na stranom jeziku pesnik laže. Glumci lažu kada recituju prevedeno Šekspirovo delo, nastojeći da uspostave ritam koji mu ne pripada.

Dakle, pitanje je: kako neko može pretvoriti nešto veštačko u nešto spontano? Kako izbeći distoniju između glumaca i stihova koje recituju?

Reči moraju izgovarati glumci, a ne likovi: glumac je taj koji mora govoriti i pevati.
Za svaku predstavu postoji drugačiji pristup. U našem slučaju, sardinski se otkrio kao savršen jezik. Od početka je sve izbijalo bez napora. Živi, robustan zvuk lišen ukrasa i privrženosti. Čak i kada su je čitali ili recitovali glumci koji nisu bili upoznati sa određenom varijantom sardinskog jezika, stvorena je istinska veza sa tekstom.
Na sardinskom jeziku reč je upravo ono što znači i kada je glumci iskreno izgovore, pogodi publiku punom snagom. Kada se to dogodi, poslednja stvar na umu im je njihovo značenje.

Šekspirova dela žive izvan jezika, uprkos prevari prevoda.
Prevodi zastarevaju, drame nikada. U njima je jezik samo jedan od nivoa koji dozvoljava oslobađanje magije koja uliva život u svaki trenutak priče.
Jer uvek postoji moćno temeljno preplitanje: Makbet ubija kralja.
Ali postoji i živi život, mehanizmi ljudske prirode, slika: Makbet ubija san. Mehanizmi ljudske duše uvek su savršeno orkestrirani i zauvek su na tački deflagracije.
Upravo zbog toga Šekspira uvek treba prepisivati svaki put kada se izvede jedna njegova drama, što nas dovodi do spoznaje da, na kraju, pravi autor ostaje Šekspir. Njegovi scenariji su vatrena materija, podatni i poslušni kada se izazovu, moćno oruđe u rukama reditelja i glumaca.
Jezik treba prepisati direktno na sceni. Ovo mogu da ispune dramaturg ili režiser ili još bolje glumci, i zato sam odlučio da prevod poverim glumcu, Đovaniju Karoniju, sa kojim od početka radimo na aspektu sličnom pesmi, a ne na književnosti .
Reći, a ne recitovati, tražeći vitalnost govornog jezika.
Zvuk jezika je nosilac slike. Ne radi se o značenju, već o silama koje dolaze u obzir pri izgovaranju zvukova.
Zahvaljujući ovom iskustvu, uspeo sam da proverim na šta je Pazolini mislio kada je napisao: U pozorištu se reči dva puta veličaju: one su napisane, kao na Homerovim stranicama, ali i izgovorene kao što se dešava između dvoje ljudi na poslu: nema ničeg čudesnijeg.

 

Natprirodno

Kada natprirodno uđe u biće koje nema dovoljno ljubavi da ga primi, ono postaje zlo.
Simone Vejl

Makbet hvata veštice za glavu i naređuje im da govore.
Veštice predviđaju svetlu budućnost Makbetu, kao kad se proleće umiruje tokom tmurnih sardinijskih karnevala. Proročanstva veštica se odmah obistinjuju, natprirodno ulazi u Makbeta.
On podleže iskušenju. Ubija kralja i svakoga ko mu se nađe na putu ili u sudbini.
Veštice su sile prirode i kao takve predviđaju slavnu budućnost Makbetovu. Nema zla u njima, već u onima koji ne znaju kako da prime transcendenciju.

 

Predmeti i kostimi

Osim drevnog kamenja, u zapadnom svetu se ne traže aure
Elemire Zola

Predmeti imaju svoj život. Nisu tu slučajno. Oni deluju i u tom smislu su simboli. Njihova vrednost ne leži u njihovom značenju (kao u siromaštvu simbolike) jer oni nisu značenja, već sile koje deluju na one koji ih prime. U Makbetu, oštra pozornica elizabetanskog pozorišta dovela je do vrhunca ritualnih praksi u kojima se Dionis inkarnira u praznom prostoru.

Sardinija je ogromna plutajuća stena. Dok ga istražujete, možete videti nuraghe, grobnice divova, pinnette i menhire. Odlučio sam da koristim kamenje kao primarne elemente, kao i gvožđe, plutu i drvo.
Posebno kamenje koje čuvari koriste kao jastuke, za lak san, kao i pastiri, da ne bi zaspali dok čuvaju stada, odnosno razbojnike. Kamenje koje pada, kotrlja se i nesigurno slaže jedno na drugo pri svakom ubistvu.
Pored kamenja, plute, kravljih zvona, leppa, tradicionalnog sardinijskog noža, simbola tragičnog, zajedničkog i za Šekspirovu dramu i za karneval.
U stvari, centralna vizija Makbeta je njegova prva halucinacija: krvavi bodež suspendovan u vazduhu.
Oštri bodež je takođe oružje koje je oživela Lejdi Makbet.

Što se tiče kostima, mnogo smo istraživali ogromno nasleđe izuzetne lepote. Moj deda je nosio tradicionalno trodelno odelo od crnog baršuna. Bela košulja nosi se kao neutralna površina na koju gledalac sa izuzetnom lakoćom može projektovati različite likove. Veštice nose tradicionalne ženske nošnje karnevala, attitadora i filonzana. Jedini izuzetak je Lejdi Makbet koja nosi neutralni kostim od crnog baršuna.

 

Zvukovi

Poput zvuka zvona, u čijim slojevima možete pronaći bilo koje ime i reč koju odlučite da zamislite
Leonardo da Vinči, Traktat o slikarstvu

Bavili smo se zvukom kao i jezikom i slikama. Oni deluju na one koji ih vide i na one koji ih čuju. Oni ne označavaju ništa.
Emocije koje prenose pripadaju čovečanstvu i kao takve odzvanjaju u onima koji su voljni da ih slušaju.

Sardinija ima bogatstvo pesama, muzike i muzičkih instrumenata neuporedive lepote.
Tokom proba eksperimentisali smo sa polifonijom, ali samo da bismo poboljšali sposobnost slušanja.

Možemo sebi dozvoliti da uklonimo složene dijaloge - ako uspemo da transformišemo oštar zvuk zvona koja se približavaju - u tihi zvuk, poput ovaca koje pasu u noći ili ratnika obučenih u metalne oklope koji pokušavaju da ne prave buku kako ne bi uzbudili neprijatelja.

Muzička tekstura poverena je scenama i glumcima. Materija peva, samo je treba znati slušati.

Kao što je hleb koji se mrvi ispod Bankovih koraka, poput slomljenih kostiju, sudbina kuca na zarđala vrata pakla, pepeo koji pada, šolje za bankete poput naoštrenih sečiva, prigušen i preteći zvuk ovčjih zvona sa trescima iz potkolenice. Kosti, kamenje koje se valja, šaputanje veštica koje pevaju attittidu za mrtve i kletve za žive.

Jedini izuzetak: zvučno kamenje Pinuča Šole.
Glas Sardinije, prošlost je milenijumima ućutkana.
Da bi ih naterali da pevaju, njegovo kamenje mora da se miluje, nikada ne udara. Skroman gest, koji nikada ne zapoveda, poput nežnog trljanja pri dočaravanju duhova. Dodir koji Makbet nema, obično neće snažno kucati i zahtevati da mu se sudbina ispuni.
Halucinacije su praćene tečnim zvukom krečnjaka.
Tečan jer vraća sećanje na vodu koja je u fosilima postala kamen.
Dankanova smrt i njegov vrisak iz zagrobnog života i mračni zvuci krečnjaka, oživljavajući njegovo sećanje na vatru i lavu. Kucanje iz utrobe Zemlje pretvorilo se u jezivo lupanje na vrata dvorca.
Za nas je zvučno kamenje bilo fundamentalno u razumevanju kako učiniti da njegova originalna slika izađe iz teksta, izvornog glasa.
Zvuk koji Šola izvlači iz sardinskog kamenja šapuće čulima onoga ko ih sluša, milenijumsko sećanje na Sardiniju.
I nema šta da se razume

 

Biografija reditelja:

Alesandro Sera se sa pozorištem upoznao kao vrlo mlad adaptirajući kinematografska dela Ingmara Bergmana za pozorišne predstave.

Njegove studije glume započele su najpre kroz telesne radnje i vokalne vibracije Grotovskog, da bi kasnije proučavao objektivne zakone telesnog kretanja na sceni kako su ih zamislili Mejerhold i Dekru.

Alesandro je diplomirao pozorišne studije na univerzitetu La Sapienza u Rimu.

Godine 1999. osnovao je glumačku trupu Teatropersona sa kojom je počeo da postavlja svoje pozorišne radove, režirajući ih i pišući, dizajnirajući scenografiju, svetla i kostime.

Poslednjih godina njegova istraživanja na pozornici su suštinska komponenta koja se razvila se u stvaranje „trilogije tišine“, gde se dramaturgija vežba kao istinsko „objašnjenje atmosfere“ iz književnih dela Samjuela Beketa, Bruna Šulca i Marsela Prusta. Godine 2009. Alesandro je stvorio svoje prvo delo za decu, Il Principe Mezzanotte, izvedeno više od dve stotine puta u Italiji i inostranstvu. Trupa Teatropersona je gostovala u Italiji, Francuskoj, Švajcarskoj, Koreji, Rusiji i Poljskoj ...

Godine 2015. Alesandro je režirao svoje delo H+G, u koprodukciji sa Accademia Perduta/Romagna Teatri i Accademia Arte della Diversità/Teatro La Ribalta, sa trupom Teatropersona. Osvojio je nagradu za najbolje novo delo za pozorište za decu i mlade.

TOP